Mnogi te se sećaju po angažmanu na radiju b92, baviš se PR-om i imaš svoju agenciju, danas si urednica veoma popularnog ženskog magazina Sensa. Kada te ljudi pitaju to strašno pitanje – čime se baviš – šta im odgovoriš?

Svako vidi ono što želi da vidi, ne objašnjavam mnogo, u zavisnosti od situacije. Nije mi više potrebno da sebi lupam etikete, šta sam, ko sam i čime se bavim. Ja sam žena konceptualna umetnica i posmoderna domaćica, kuvam u raznim kuhinjama, online, on air, on site. Pre B92 sam zapravo bila autorka sajta cyberkuhinja, zovu me još i Internet pionirom zbog mojih istraživanja na polju medija. Vodila sam školu za nove medije. Protiv vetrenjača se zvala u kulturnom centru Rex. Posle se to pretvorilo u kitchenmedialab, također prostor za edukaciju i eksperiment koji nema svoj fizički prostor, nego gde god se nađu kompjuteri, ljudi koji znaju prenose onima koji su zainteresovani. Mada znanje je sećanje, mi se uvek prisećamo kada učimo, zato nam nešto ide dobro a nešto nikako. Tu je i Remont, nezavisna umetnička asocijacija sa kojom sam od nastanka i gde sam se bavila elektronskim izdavaštvom. Jedan od mojih projekata kopija.kopije ( everything is a copy of a copy of a copy) se manifestovao u realnom prostoru na Oktobarskom salonu. Sledeće godine, isto na Oktobarskom salonu, radila sam fake.chic, ambijentalnu instalaciju, fancy butik sa fake stvarima. Svašta je tu bilo još …

Na radiju b92 je stalno bilo nekih pokušaja sa emisijama, dok se nisam našla sa Goricom u jutarnjem programu jednom. Tad niko nije hteo da radi jutarnji jer niko nije hteo da ustaje tako rano. Pošto smo se smejale da moramo da ustanemo sa kokoškama a u emisiji smo se samo smejale i pričale, onda smo to i nazvale Kokošinjac. Ja volim da se sprdam sama sa sobom. Nema situacije u kojoj ne mogu da nađem nešto smešno i ne doživljavam sebe nikada toliko preozbiljno da ne mogu da se šalim na sopstveni račun.

U jednom trenutku su mi ponudili da uređujem Yellow Cab, tv izdanje za koje sam napravila koncept i pilot, pa se povukla na neko vreme iz svega, da bi posle radila samo cyberkuhinja priloge, neke tv etide. Pošto stalno nešto smišljam, kreiram i pišem, logično da su me agencije stalno vrbovale da razmišljam za njih. To se zove kreativni direktor i kako sam volela svoj freelance status onda sam tako i otvorila agenciju, ali za konsalting. Prosto, mislim da savremeni umetnik tako treba sebe da doživljava a ne kao socijalni slučaj, da država brine o njemu. Meni lično, se taj koncept nikada nije sviđao, jer hteo ti ili ne, uvek onda radiš za onog ko te plaća. Kad si samostalan i sam plaćaš porez državi, u drugačijoj si poziciji, u svojoj glavi makar. Nisam znala kako agenciji da dam ime, pa mi je bilo smešno što moraš da dodaš nešto kao PR što znači preduzetnik u okviru imena i tako je ispalo Žana Poliakov PR. Smehotresno! Kako nikad ništa nije slučajno, tad sam postala Apple Brand Ambassador, što će reći da se u neku ruku bavim promocijom i predstavljanjem Apple proizvoda. To je nešto što ja volim i podržavam i bez opisa posla. U stvari sve što radim sam radila i kad me nisu plaćali. To je ujedno i najbolji savet koji mogu bilo kome da dam. Šta biste radili kada novac uopšte ne bi bio problem? Šta je ono u čemu uživate i kada vas ne plaćaju? Nađete šta je to i onda ni dana više u svom životu nećete raditi.

Tako da ti odgovorim na pitanje, ne bavim se PR-om, stojim iza onoga što volim, u šta verujem i što i sama koristim. Teško me je platiti da radim nešto u šta ne verujem ili ne volim. Probala sam, ne ide.

Uređivala sam deo sajta b92 koji se zove Život, tad sam bila urednica života i direktorka svemira. Pisala online i za magazine, uglavnom za svoj groš pa se neko za to uhvatio. Tako mi se desila i Sensa, ono što sam pisala pre toga, bilo na svom sajtu ili u novinama, ili radila kroz neke druge medije se samo pretvorilo u magazin za srećniji život, koji se zove Sensa. Ne znam koliko je popularan, znam samo da je pre par godina to sve bila ezoterija i budibogsnama a sad polako ali sigurno postaje mainstream. Raduje me da šta god da radim ljude ostavljam u boljem raspoloženju, to je za mene čarolija.

Ono čime se zaista bavim je moj najteži zadatak  – da to što idem ispred vremena uskladim sa vremenom sada i ovde.

Zašto si prestala da pišes blog? On je bio osveženje na našem Internetu.

Sve što radim je uvek osveženje, nema nikakve veze sa medijem u kom radim zato što ne radim namenski nego kad imam neku potrebu, nemir, neizdrž… kad me nešto pogodi, otkrijem, šta god, onda se nadje medij kroz koji ću to i da izrazim. Moj sajt i dalje postoji www.zanapoliakov.com I ono što pišem nikad nisam zvala blog, pre je bio journal of a wanabe hipster a sad se zove journalogue. Prvi journal je bio meni zanimljiv zato što je bio moj way out from the cacoon.Gušila sam se iznutra i morala sam da izađem napolje, da pronadjem svoj glas. I stas 🙂

Stalno objašnjavam da je to bila moja terapija. Pisanje jutarnjih stranica je nešto što svakodnevno radim i dalje. Ujutru sam vrlo produktivna, očigledno. Iako se svih onih jutarnjih programa jedva sećam, bilo je potpuno fenomenalno a nisam ni bila svesna. Tako i sa pisanjem online, nisam nikad razmišljala za koga pišem i šta nekoga zanima, nego sam se bavila onim što mene muči, boli, što me veseli i raduje. Onda sam samo privukla ljude sa istim dilemama i istim entuzijazmom, očarane i zbunjene.

Šta je tvoje najjače oružje?

Entuzijazam, ruke, tanki članci i dekolte. I to što nemam oružje. Moderne veštice barataju rečima i rukama, po malo, a sve ide iz glave. Skoro sam otkrila da me se ljudi u stvari plaše. Mene?! Zamisli…

Koja je tvoja poruka mladim kreativcima koji žele da se bave komunikacijama?

Čitajte. Pišite ujutro i sve isprobajte. Ako ne uspe jednom, ne znači da neće sledeći put. Iz svake situacije nešto može da se nauči. Ne očajavajte, nego se zabavljajte. Čitajte. Umetnik rešava svoje probleme, dizajner tuđe. Lepo je i plemenito biti i jedno i drugo.

Nije važno šta kažu mediji, važno je kako se vi osećate u vezi sa tim. Ništa nije istinito, ali je sve dozvoljeno. Ne plašite se da provodite vreme sami sa sobom, u tišini. A čitajte kad god možete.

Koliko je važan lični imidž, a koliko pravo znanje i kreativnost?

Važno je samo ono što te veseli i kad si sam sa sobom. Ne znam što mene ovo pitaš, vrlo je jednostavno u mom svetu. Imidž je slika a svako vidi ono što želi da vidi i čuje ono što želi da čuje na osnovu sopstvenog znanja i svega što je upisao u sebe. Svako želi sebe da predstavi u najboljem svetu, svi ljudi žele da budu voljeni, prihvaćeni i priznati…jedino je zeznuto ako u toj želji počneš previše da se baviš zadovoljavanjem drugih. No, dobro i tako naučiš neku lekciju.

Kako je biti lavica u svetu lavova?

Pa gde su ti lavovi!? A, u svetu. Sa onima što se predstavljaju kao lavovi se uglavnom sukobljavam a na muci se poznaju junaci, te se ispostavi da su ili plašljivi miševi ili da su samo kupili lavovsku etiketu, dok je ispod magarac, jarac ili svinja. Sve plemenite životinje, ne znam što vole da glume lavove.

Za nekoga otvorenog duha kao što si ti, već prilično dugo si na mestu urednice Sense. Da li to znači da si se sasvim pronašla u toj ulozi?

Jest, istina, ima 2 godine – to ipak nije mnogo u odnosu na to koliko sam se mrcvarila sa devedesetdvojkom. U okviru Sense sam mnogo produktivnija i mogu da okupim i predstavim mnogo više ljudi koje cenim. U stvari, paralelno sa tim što ja istražujem i pišem, mene izrazito uzbuđuje to kad sretnem neku kreativnu, zanimljivu, entuzijastičnu, nesvakidašnju osobu kojoj treba malo podrške jer se ne snalazi u okruženju koje je takvo kakvo je, ne voli baš mnogo razlike. Moja nekako lična misija u svemu tome je da želim sve da ih predstavim, da ih sve upoznate… to nisu često nikakve poznate osobe koje su na stranicama svih magazina, ali namera mi je da svako ko čita može da oseti koliko je i sam fenomenalan. Mnogi ljudi danas žive neki začauren život, bez smisla, žara, strasti, bez osećaja da rade nešto vredno…a u svakome od njih leži taj potencijal, taj začaureni leptir. Nije uvek zgodno ni lagodno, i potrebna je snaga izaći iz čaure ili neki tektonski poremećaj, nezgoda u životu koja te natera da izađeš i da se upoznaš sa svojom veličinom, snagom i lepotom.

To su vrlo dragoceni momenti, zovu se lični preobražaj.

Na čemu još radiš danas?

Ne znam da li znaš ja sam autorka zabranjene knjige. Znam, mnogo smešno. To su ti lavovi oko mene koji samo naizgled igraju ulogu lava a u stvari su preplašeni miševi. Strah treba koristiti kao motor a ne kao kočnicu, no dobro, ispostavilo se da je dobro što mi knjiga nije izašla prošle godine. Godina Tigra bolje zvuči i taman sam je sredila kako valja. Na tome radim trenutno, knjiga Lovemarks ili još jedna knjiga o zbunjenosti je bazirana na mojim kolumnama koje sam pisala za magazin Elle pre neku godinu. Ta kolumna se zvala Single & Fabulous, jest lično iskustvo, ništa novo pod kapom nebeskom, logično. Sve novo je davno zaboravljeno staro.  U međuvremenu sam pisala i istraživala dalje, pa će sledeća odmah za njom, dvoumim se oko naslova ali će podnaslov biti isti … ili još jedna knjiga o zbunjenosti. Pravim serijal o zbunjenosti. Današnji čovek je zbunjen. Dazed & confused. Očaran i zbunjen. Svi smo očarani i zbunjeni. I to je odlična polazna tačka. Confusion means that you are open. Open to grow.

Planovi?

Nemam planove, imam put kojim idem a na putu ide sve po planu.

Tvoj životni moto?

 

Fire, walk with me. Šalim se, ali setila sam se Twin Peaks serije ovih dana.
Ako postoji želja, postoji i mogućnost.