Bračni par Jusen je 2002 odlučio da pobegne iz Evrope na godišnji odmor i to u Johanesburg. Čim su izašli iz aviona zaljubili su se u Afriku na prvi pogled. Poslednji put posetili su Mozambik, Zambiju i Mali. Put u Ugandu 2008. su rezervisali preko agencije za avanturistička putovanja koja je omogućavala da vide gorile u planinama na jugozapadu zemlje, kao i divlji život i plemena. Potom su posetili i Maramagambo šumu u kojoj se nalazi atrakcija – pitonska pećina. Ovde su živeli afrički pitoni, vrlo zadovoljni trpezom od egipatskih voćnih slepih miševa. Ovi slepi miševi nosili su sa sobom poseban virus Marburg. Astrid je dotakla neku stenu sa njihovom izlučevinom i verovatno dodirivala svoje lice ili nešto pojela kasnije. U pećini su boravili svega 10 minuta i videli pitona. Potom su nastavili svoj odmor i vratili se u Amsterdam.
 
 
Trinaest dana nakon pećine Astrid se razbolela. Niko ih nije upozorio na opasnosti u pećini. Temperatura joj se povećavala iz dana u dana, a potom je došlo do otkazivanja organa. Lekari su posumnjali na Marburg a Wikipedia ih je obavestila da je ovo smrtonosni virus, sličan eboli. Otkriven je još 1967. kada je grupa afričkih majmuna dovedena u Marburg u Nemačkoj zbog medicinskih istraživanja, a virus su preneli laboratorijskim radnicima. Pet osoba je umrlo. Baš kao i Astrid koja je umrla nakon nekoliko dana.
 
Konj je misteriozno preminuo u Australiji, a ljudi u blizini su se razboleli. Šimpanze u Centralnoj Africi prenele su ebolu seljanima koji su ih uhvatili i pojeli. Mungos koji se služi u restoranima sa divljači širom Kine zarazili su jednu večeru novom bolešću koja se proširila na Hong Kong, Toronto, Hanoj i Singapur, a kasnije će ova bolest postati poznata kao SARS. Ovi i drugi jezivi slučajevi predstavljaju izolovane događaje, ali i jednu šemu, trend koji prenosi na ljude bolesti iz divljine. Većinom su to bolesti koje nastaju infekcijom  jednog od šest patogena: virusa, bakterija, gljiva, protistis, prions i crva. Najproblematičniji su virusi. Oni su brojni, prilagodljivi, ne reaguju na antibiotike, i samo ponekad izlečivi lekovima. Najgori su virusi iz podgrupe RNA. SIDU recimo izaziva životinjski RNA virus.
 
Grip iz 1918. godine je bio jedan od najgorih, ubio je 50 miliona ljudi. Ebola je RNA virus, koji se obnovio u Ugandi nakon nekoliko godina mirovanja. Marburg, Lasa, Zapadni Nil, Nipa, denga, besnilo i žuta groznica, kao i SARS su takođe vrlo opasni virusi.  Poslednjih 10 godina postavlja se pitanje vodećim  naučnicima, kao i stručnjacima za ebolu, SARS, HIV i ostale viruse kažu: 1) Da li će nova bolest u bliskoj budućnosti moći da izazove pandemiju i pobije desetine miliona ljudi? i 2) ako je tako kako bi izgledala i odakle bi došla?  Njihovi odgovori se kreću od “možda” do “verovatno”.  Postoje užasni RNA virusi. Oni se nalaze okeanima, zemlji, šumama, gradovima, oni su vrlo vrlo prilagodljivi i skloni evoluiranju. Edvard C. Holms, jedan od vodećih svetskih stručnjaka za razvitak virusa tvrdi da su najzabrinjavajući patogeni RNA virusi. Oni su suprotni DNA virusima, bakterijama ili bilo kom drugom virusu. Brzo se repliciraju, brzo traže domaćine. Akutne infekcije uzimaju od domaćina brzo ono što im treba i odlaze dalje, pre nego što telo reaguje (HIV je izuzetak). DNA virusi su malobrojni i slabo mutiraju, oni su uporni i čekaju, kriju se od imunog sistema. Oni se zadržavaju u telu, prenose se seksualnim putem prikriveno, ili sa majke na dete, RNA virusu ne mogu to da urade. 
 

 
RNA virusi prelaze sa jedne vrste na drugu, a rezervni domaćin ih razvija. To može biti majmun, pacov, slepi miš.  Unutar ove jedinke virus se razvija tiho i bez simptoma, ali u novoj vrsti virus može da postane agresivan. Tako su nastali virusi Lasa (1969), Ebola (1976), HIV-1 (1981), HIV-2 (1986), Sin Nombre (1993), Hendra (1994), ptičji grip (1997), Nipa (1998), Zapadni Nil (1999), SARS (2003), i svinjski grip (2009). Marburg je samo potencijalna pretnja.
 
Eksploatacija prirodnih bogatstava i čovekovo zalaženje u divljinu još brže prelaze u kontakt sa ljudima. Na Zemlji živi preko sedam mlijardi stanovnika. Živimo u prenaseljenim gradovima, nastavljamo da prodiremo u prašume i druge divlje ekosisteme širom planete, uznemiravajući ove celine i ekološku zajednicu. Kongo, Amazon, Borneo, Madagaskar, Nova Gvineja, severoistočna Australija. Tu smo pobili mnoge životinje i naselili se donevši svoje domaće životinje. Uvozimo i izvozimo egzotičnje ljubimce, trgujemo kožom a mnogi od njih nose zarazu. Selimo i putujemo po čitavom svetu, diramo životinje, hranimo ih , a onda uskačemo u avion i letimo kući. Pružamo neodoljivu priliku mikrobima da se masovno nasele u našim telima. RNA virusi su svuda a nauka je identifikovala samo neke od njih. Malo njih je izolovano u laboratoriji i sistematski proučeno. Ovime se bave naučnici, veterinari, ekolozi, epidemiolozi, molekularni  filogenetičari, virolozi.   
 
U Ugandi su naučnici na terenu sakupili oko 800 slepih miševa. Secirali su ih i uzeli primerke tkiva i krvi koji su poslati u Atlantu gde je su tražili tragove virusa Marburg. Godinu dana kasnije rezultati pokazuju sledeće: ne samo da su nađena antitela protiv Marburga i tragovi Marburg RNA već i živi virus. Nađena su u čak 5 različitih formi virusa što pokazuje evoluciju kod egipatskih voćnih slepih miševa. Dakle, slepi miš je domaćin. 
 
Opasnosti od ovih virusa su realne i ozbiljne,  ali mnogo se stvari još uvek ne zna.  Zato naučnici žele da otkriju koje grupe virusa treba posmatrati i proučavati, razviju laboratorijski alat i veštine izoluju ih i potom stvore vakcinu protiv njih. Tada bismo bili spremni da brzo reagujemo. 
 
Do neke mere, ovakve stvari se već rade. Postoji organizacija Global Viral (GV) koju je stvorio naučnik Natan Volf, a koju delom finansira Google. Oni uzimaju uzorke krvi od lovaca i ostalih stanovnika Afrike i Azije i testira ih na nove viruse, u sistematskom naporu da se otkrije i zaustavi sledeća pandemija pre nego što počne da se širi.  
 
 
Tokom 20-ih godina, naučnici iz Fondacije Rokfeler i ostale institucije su imale ambiciozne ciljeve da se reše zauvek nekih zaraznih bolesti. 
 
Probali su sa žutom groznicom, trošeći milione dolara i mnogo godina truda i nije im uspelo. Pokušali su sa malarijom i propali. Kasnije su probali sa malim boginjama i uspeli. Zašto? Razlike između ovih bolesti su mnoge i kompleksne, ali je verovatno najbitnija što male boginje nisu imale rezervnog domaćina. One su postojale samo kod ljudi i zato je bilo mnogo lakše iskoreniti ovu bolest. 
 
Ljudi su neodvojivi od prirodnog sveta. Ne treba ni da postoji “svet prirode”, to je veštača fraza. Postoji samo jedan svet a ljudska vrsta je deo njega, kao i virusi, Marburg, HIV i SARS, kao i šimpanze i mungosi. Ljudi se ne razvijaju brzo kao virusi ali dokle god smo pametniji od njih možda ćemo moći da ih držimo pod kontrolom i izbegnemo kataklizmu i najgori scenario.