Ova priča počinje na Uskrs 1722. godine kad je jedna holandska pomorska flota u sred Pacifika naišla na neobično ostrvo. Zapravo bilo je neobično ono što su samo otkrili. Bile su to čudesne, ogromne figure napravljene od kamena kako gledaju ka okeanu.

Ono što je baš bilo čudno je da na ostrvu nije bilo drveća, niti plodne zemlje pa čak ni vode, već samo gola brda, kameni kipovi i nekoliko lokalnih stanovnika koji su delovali mršavo i izmučeno.

Holanđanima nije bilo jasno kako je tih nekoliko nesrećnih ljudi uspelo da podigne na stotine kamenih spomenika bez drveta, konopca ili bilo kakvih resursa.

Čak ni najveći naučnici tog vremena nisu uspeli da odgovore kako su se tu, u sred okeana, na skoro pustom ostrvu, našli čudesni kipovi. Zapravo, izgledalo je kao da su pali sa neba.

Sada znamo odgovor i on je poprilično strašan.

Uskršnje ostrvo nekada nije bilo pusto kao danas. Izučavanjem polena u kraterskim jezerima na ostrvu otkriveno je da je nekada tu bilo pitke vode, bujne vegetacije, plodne zemlje i šuma punog kvalitetnog drveta.

Pa šta se desilo sigurno se pitate?

Desilo se nešto neverovatno, ali sasvim realno ako samo pogledamo ljude danas.

Sve je počelo kada su Rapa Nui (kako Polinežani zovu Uskršnje ostrvo) naselili ljudi u 5 veku. Bilo je tu puno ribe i morskih plodova, kao i ptica i foka. Vegetacija je bila bogata pa doseljenici nisu oskudevali ni u hrani niti u zalihama i resursima potrebnim za život. Izgradili su sela sa dobrim kućama. A onda su se društveno podelili na klanove i slojeve – plemiće, sveštenike, građane. Verovatno je bilo nekakvog poglavice ili kralja.

Brzo je svaki klan počeo da odaje počast svojim precima, kao što rade i Polinežani. Na Uskršnjem Ostrvu su podizali kamene kipove i podizali na postolja na obali.

Kako je vreme prolazilo kult kipova je postajao sve bitniji, a klanovi su se takmičili čiji će biti veći.

Vrhunac su dostigli tokom srednjeg veka, a svaka generacija pravila je sve veće i veće kipove.

A to je zahtevalo sve više drveta, kamena, radne snage i kanapa.

Drveće je sečeno brže nego što je moglo da poraste.

Do 1.400 godine na ostrvu je bila pustoš.

Mislite da nisu znali šta rade?

O da, znali su. Čak su i sa vrha Terevake jednim pogledom mogli da vide kako šume nestaju, ali su nastavili da seku drva, uništavaju plodnu zemlju samo kako bi podigli još jedan kameni kip. Ljudi koji su oborili poslednje stablo sigurno su znali da nema više drveta. Isekli su ga iako su znali da više neće izrasti niti jedno.

Hlad je nestao, vetrovi su odneli plodnu zemlju.

Onda su shvatili da je to malo drvene građe najvrednija stvar na ostrvu. Klanovi su se borili oko preostalih čamaca. Pojeli su sve ptice i pse sa ostrva. Hrane u morima nije bilo dovoljno.

Sve što im je ostalo bili su Moai, kameni divovi kulta koji je trebalo da donesu izobilje.

Na kraju, bilo je više od 1.000 kipova.

Naučnici su čak i smislili izraz za to što se desilo – „ideološka patologija“, kada ljude zavede manija ideologije koja nesumnjivo vodi u propast, ali su ljudi i pored toga spremni da je slede. O kako nam je to samo poznato u ovim krajevima.

Ali to nije kraj.

Posle Holanđana, do ostrva je nekih 50 godina kasnije došao čuveni pomorac Kuk. Koji je otkrio da su neki Moai srušeni. Oborili su ih preostali stanovnici Uskršnjih ostrva.

Svaki sledeći brod iz Evrope otkrio bi sve manje uspravnih kipova dok na kraju niti jedan nije stajao na svom postolju.

Uništavanje je trajalo skoro 70 godina i sigurno nije bilo lako. Ali je nesumjivo ukazalo da je narod Rapa Nuia na kraju shvatio šta se desilo, zbog čega su ljuti na svoje pretke i nasleđe koje su im ostavili odbacili kult koji im je umesto blagostanja u koje su verovali doneo propast.