Poznati radijski voditelj, novinar, naravno pilot i gradska legenda Zoran Modli juče je na Facebooku objavio tekst: Mi i Rusi, baš tutnjimo u kome piše o patriotizmu, Bogu, porodici i Rusiji. Prenosimo ga u celosti uz odobrenje autora:

Prethodnih dana sam se dopisivao s prijateljem koji, koliko god da je pametan i neviđeno obrazovan (a inače mučen problemima opstanka u ovoj zemlji), odgovor na niz ključnih pitanja vidi u svetskim teorijama zavere. U glavnoj razradi, njegovi argumenti su bogobojažljivost, povratak porodici, borba protiv bele kuge, patriotizam, slavna istorija Srba, ruska braća. A šta su bili moji? Hajdemo redom, onim kojim sam ih poslagao i u najnovijem izdanju moje radio emisije ZAIR. Pre toga, upozorenje: pismo je poduže, pa zato na vreme odustanite od čitanja. Nemojte posle mene da krivite za konjuktivitis – ili kako li se već zove ono kada vas oči svrbe, a ne možete da ih počešete!

Bog:
kome je još pomogao, osim teškim kriminalcima, beskrupuloznim osvajačima, tvorcima prvog, drugog, trećeg, pa eto i četvrtog Rajha, uzurpatorima tuđih života kroz istoriju, materijalnih dobara kroz prevaru i nebrojenim generacijama civilizacijskih tajkuna? Svi su oni bili ili su i dalje smerni vizitori crkve kojima nije problem ni sto puta da se prekrste, a da za oprost isto toliko puta izgovore "očenaš". A onda, ako treba, i da ubiju sveštenika. Tebe popovi i država uljuljkuju u nirvanu šapćući da si dobar hrišćanin koji po Božjoj volji treba da trpi nepravdu onih koji će po kazni otići u pakao, ali zato u raskoši (i zločinima) veselo proživeti 90 ili stotinak zemaljskih godina. Religiju poštujem kao civilizacijsku, istorijsku, etno-pojavu i mogući vid filozofije, ali popovsku ideologiju licemerja ne. Sodoma i Gomora koje spominješ liče na kletvu onog (više mu se ne sećam ni imena) popa koji je proklinjao prljave i odvratne gej-grešnike na javnoj paradi, dok su se njegova braća po mantiji tajno golicala sa golobradim dečacima. Hvala, ali ja im ne verujem i – toliko o popovima i mom ateizmu, a rekao bih da sam čak i takav veći hrišćanin od gomile "religioznih" patriota sa zlatnim krstovima obešenim o vrat i vetrobran njihovog džipa.

Porodica:
ko da nas njoj vrati? Možda država novim podzakonskim aktom? Za porodicu je odgovoran svako od nas. I za porodicu, i za vlastiti porod. Šta, zar narediti (što bi ova vlada bila u stanju) da svako ko zasnuje bračnu zajednicu "ima izroditi najmanje četvoro novih Srpčića"? Nemoj samo o beloj kugi, od tog kukumavčenja se naježim. Ko da izdržava gomilu malih Srpčića s trijes’ hiljada mesečno? Doduše, naši bezbrižni i tek tu i tamo socijalno prilagođeni sugrađani rasuti po raznim kartonskim naseljima štancovaće decu koliko god mejnstrim partiji srce hoće – ionako ništa nemaju, pa ništa ne mogu da izgube, a "mogu i tebi da u’fate jedno, ako ‘oćeš!" Odgovorni ljudi planiraju porodicu, znači i njen brojčani iznos. Zar da im demagozi i dokoni statističari sole pamet, to je više nego uvredljivo.

Patriotizam:

na njega sam posebno slab. U čemu je oličen? U ulici u kojoj živim, nedođiji u kojoj sam rođen i u koju se nikada neću vratiti, ali ću za njom liti krokodilske suze, u brdima i jezerima – pošto mora više nemam – moje zemlje ponosne, ili, možda, u Vođi koji me kao slepca vodi kroz život i rešava sve moje probleme? Razni derivati patriotizma usijali su više glava od svih radećih i neradećih peći smederevske železare. A kome je dobro doneo? Ups, zaleteo sam se… Izvini, doneo je dobra – vođama, ratnim profiterima, huškačima na mržnju protiv "onih drugih" koji ne misle isto, crkvama raznih fela takođe, industriji oruđa za masovno ubijanje, a puna usta patriotizma imaju i davno odseljeni emigranti koji su uspeli nešto da urade i steknu u belom svetu, pa odatle šmrckaju sa suzama u očima nad mladošću provedenoj u zemlji koju decenijama nisu videli. Niti će je videti. Patriotizam, to su samo ljudi. Oni koje volimo i za koje smo spremni da podnesemo žrtvu. A patriotski vapaj upućen mladima koji napuštaju ovu zemlju u potrazi za srećom "kod onih koji su nas bombardovali" (e, to je već surova demagogija!), samo je skakanje u usta samome sebi: pa zar nisi još do juče i sam svašta pokušavao ne bi li se nekako dočepao neke od tih "neprijateljskih" zemalja? Ali, onda su te godine sustigle, pa si odustao. To si zaboravio?

Slavna srpska istorija i slavno rusko-srpsko prijateljstvo:

tek to snažno zveči! Šta da ti kažem, od istorije se ne živi i nikog na ovom svetu nećemo ubediti da uči napamet baš našu istoriju, e da bi nakon toga salutirao i počeo da nas obožava. Svi se iskazujemo i dokazujemo onim što smo danas – ako umemo, ako možemo, ako imamo čime. Malo smo mali, pa nas slabo čuju. Da nam je samo jedno milion Novaka Đokovića, videli bi oni ko smo mi. Ali zato mi i Rusi, baš tutnjimo. Eh, te navijačke emocije zasnovane na zajedničkoj ćirilici i pravoslavlju. Moskovska parada za Dan pobede bila je veličanstvena i dobro je što smo i mi bili tamo, a smradovi su svi oni koji su je bojkotovali i popljuvali Ruse baš na taj dan, zaista su se bedno poneli. Samo: pardon, zašto onda ti i ja ne govorimo ruski, već engleski, uz pomalo (kod tebe) i nemačkog? Pa jasno je, tehnolgije koje nas interesuju su TAMO, muzika koju mahom slušamo i mi i oni koje poznajemo je ODANDE, obećane srećne zemlje su TAMO, humanizovana birokratija i socijalno/zdravstvena sigurnost su TAMO. Šta bi bilo kada bi Rusija (umesto što u ovom trenutku istorije to mogu, pa zato to i rade SAD i NATO) vladala, kao najjača, planetom? To ne bih želeo da zamislim ni u snovima. Pokazalo se već u jednom ne tako dalekom trenutku i nad jednim delom Evrope iza gvozdene zavese. Doviđenja i hvala vam na svim ribama! – što rekoše delfini iz "Vodiča" – ali ja više volim ovako.

Modlijevu emisiju "Zakon akcije i reakcije" možete da slušate ovde:
http://www.modli.rs/zair/zair2015/Zair_2015.html