Džoi Degrandis ima 30 godina i bukvalno do najsitnijih detalja pamti gotovo svaki dan svog života od desete godine.

Degrandis je među svega šezdesetak ljudi na svetu kojima je dijagnostikovana hipertimezija, stanje posedovanja izuzetno preciznog autobiografskog pamćenja.

Iako ovaj jedinstveni talenat ne omogućava Degrandisu da se seti svake sekunde svakog dana, on može da se priseti više iskustava od većine ljudi.

“Mogu da se vratim tačno u određeni trenutak ili datum, a onda da posmatram detalje”, kaže on.

“Pamtim šta sam osećao i iskusio u određenom danu i onda razmišljam o tom periodu. Imam osećaj kao da ponovo proživljavam neke dane”.

Iako deluje da je to sjajan talenat, on je mač sa dve oštrice.

“To je samoanaliza na najgori mogući način. To je kao da vam je sopstveni um najveći neprijatelj”, kaže Degrandis. Najteže mu je to što ne može da kontroliše da li nečega može da se seća. Dakle, on ne može da spreči prisećanje nekog naročito lošeg dana koji je imao, pa ga tako često muče uspomene iz škole u kojoj su ga druga deca maltretirala.

“Ne sećam se šta je siledžija nosio ili šta sam ja nosio, ali se tačno sećam reči koje mi je izgovorio i kako sam se osećao kad sam pao u fontanu”, rekao je on. “Sećam se da sam pokušavao da suzbijem suze, hodnika i pločica na podu. To je kao emocionalno putovanje kroz vreme. Kao da vaš duh ponovo proživljava ista osećanja”, kaže on.

Zbog svog dara često ima probleme i na ljubavnom planu, naročito ako devojka okonča vezu bez nekog objašnjenja. On tada pokušava po svaku cenu da dođe do odgovora i do detalja analizira svoja sećanja na nju.

“Znam da to nije društveno prihvatljivo i čak mi je terapeut rekao da ne treba to da radim. Priđem nekome želeći objašnjenje, a završim tako što izgledam kao budala i pritom tu osobu učinim ljutom”, kaže on.

Degrandis je u desetoj godini primetio svoj talenat, ali je dijagnozu dobio tek 26. Uprkos njenim negativnim stranama, on je optimističan i drago mu je što ima tu sposobnost.

“Često sam sebe zabavljam. Kad treba da zaspim, ili dok šetam ulicom, razmišljam šta sam radio na taj dan pre godinu, dve, tri… To je spona sa mojom prošlošću koja mi pomaže da budem bolja osoba i pomaže mi da budem ono što sam”, kaže on.