Nova sezona emisije Brzi i glasni počinje ove subote u 21:00 na Discovery Channel. Domino Magazin objavljuje ekskluzivni intervju sa glavnim akterima Ričardom Rolingsom i Aronom Kaufmanom.

Koliko automobila imate u svojim garažama i koji vam je najvažniji?

Ričard Rolings: Imam oko četiri ili pet hot-rodova koje čuvam za sebe. Najvažniji automobile mi je Fleetline ševrolet iz 1952. To je prvi auto koji smo napravili kao radionica Gas Monkey, i prvi koji smo Aron i ja završili u radionici. Zapravo je kul model, zaista mi se sviđa taj auto. Taj mi je omiljen!

 

Aron Kaufman: Ja imam tri. Imam svoj trkački auto, Ford Falcon iz 1963, imam Ford sa tri prozora iz 1936. To su moja jedina dva stara modela. Zatim imam svoj kamionet i nekoliko motora. Svi su tu iz različitih razloga. Svi imaju svoju svrhu.

Ričarde, možeš li, molim te, da nam objasniš najgore poslovanje sa automobilima u svom životu – kada si mnogo očekivao, ali si na kraju bio razočaran?

Aron Kaufman: Znaš, možda je najgore kada kupiš automobile i misliš da ćeš da zaradiš, i onda to bude potpuna propast na kraju, na aukciji ili tako nešto.

Ričard Rolings: Zapravo, desilo mi se tako nešto baš nedavno. Kupio sam Ford Granadu iz 1976.  Nisam bio previše oprezan, i verovatno sam popio previše piva na aukciji. Na kraju sam platio 26,000 dolara za njega! Nedavno sam ga prodao za 6,000 dolara. Izgubio sam 20,000 dolara zato što sam bio  budalast na aukciji i nisam obratio pažnju.

Imate neke sjajne klasične modele automobila u novoj sezoni. Koji je vaš favorit iz treće sezone i zašto?

Aron Kaufman: Morao bih da kažem da je to zeleni C-10, to je jedan od mojih omiljenih u poslednje vreme. Zatim, takođe, dolazi nam još jedan koji je meni veliki favorit, nije još uvek prikazan – napravili smo Challenger koji je ispao sasvim dobro.

Sa koliko konjskih snaga i koje marke bi bio vaš automobile iz snova?

Aron Kaufman: Što se mene tiče, odgovor na pitanje o konjskim snagama je uvek – što više. Bilo bi teško odrediti tačnu cifru. A što se tiče samih kola, ja imam svoja kola iz snova. To je automobil sa tri prozora iz 1936. Nisam još imao priliku da ga sređujem, ali ga posedujem.

 

Ričard Rolings: Što se mene tiče, ja sam tip za V-12 modele sa motorom na prednjoj strani. Volim Ferari, sve oko 700-800 konjskih snaga je sasvim u redu za mene. Ja sam više gospodin u vožnji, ne trkač.

Ričarde, da li možeš, molim te, da opišeš tipičnu osobu od koje kupuješ automobil. Da li su to deca kolekcionara koji nisu vezani za kola i nemaju isti hobi kao njihovi roditelji?

Ričard Rolings: Obično kupujem od bilo koga. Ali većinu puta, pošto baš tražimo stare modele, uglavnom se dogovaramo sa članom porodice kada je drugi član porodice preminuo. Tako da se obično dogovaram sa preživelim mužem ili ženom, sinom ili ćerkom. Uvek je u pitanju član porodice. Uglavnom su na neki način emotivno vezani za automobile, tako da to čini pregovore malo težim.  Ali to je deo posla, i trudimo se da poštujemo porodicu, kupimo auto i dovezemo ga u radionicu Gas Monkey.

Ričarde, kažu da si obožavalac klasičnih automobila. Šta misliš o modernim automobilima? Da li ti se čini da oni nemaju dušu?

Ričard Rolings:  Moje mišljenje nije da oni nemaju dušu, već da su još uvek veoma mladi. A druga stvar je to što mislim da nisu napravljeni na isti način kao što su kola pravljena ranije. Preduzeća koja su pravila starije automobile su bila manja. Danas, svaka kompanija delimično poseduje neku drugu kompaniju, i razmenjuju tehnologije. Zbog toga su automobili toliko homogeni. Svi su toliko slični iako su različitih brendova i dele mnoge delove. Ranije, automobili su bili mnogo drugačiji. Ne bih rekao da su moderni automobili bez duše, ali takođe ne mislim da izazivaju istu emociju kao što čine stari automobili. Možda će moći sa 40, 50, ili 60 godina starosti, ako budu još na tržištu. Treba vremena da se razvije duša.

Ovo pitanje želim da postavim Aronu. Arone, u vezi sa tvojom bradom – koliko dugo treba da izraste tako dugačka brada? Odlična je!. Možeš li nam dati neke savete u vezi sa brijanjem i negom brade?

Aron Kaufman: Pa, što se tiče brijanja i nege, nisam baš neki ekspert da pričam o tome, nisam baš od onih savesnih ljudi što se brinu o svojoj bradi. Što se tiče dužine, bilo je potrebno nešto više od godinu dana, otprilike godinu i po da se postigne ova dužina. Mislim da mi je pristojno izrasla s obzirom na to koliko malo računa vodim o njoj.