Marija Pavlović (Leskovac, Srbija, 1984) je autorka kratkih priča (Američki san, Diskopolis, Disco inferno, Sve je u redu), dramskog teksta Čudni slučaj Gospođe Džekil i Doktorke Hajd (izvedenog kao audio-vizuelni performans u UK „Parobrod” u Beogradu), pesama (Imperativi), zbirke kratkih priča Horor priče svakodnevice (Matica srpska, 2014) i romana 24 (Partizanska knjiga, 2018) koji se našao u širem izboru za nagradu nedeljnika NIN.

Učestvovala je u regionalnim festivalima i inicijativama, poput festivala kratke priče Kikinda Short, UN projekta Pisci za budućnost realizovanog u Bosni i Hercegovini, crnogorskog festivala Literatorija i programa U susedstvu udruženja KROKODIL. Priča Rapid Euro Movement prevedena je na mađarski i objavljena u antologiji savremene srpske književnosti Hogyan legyél mesterlövész? / Kako postati snajperista?. Uz podršku udruženja KROKODIL i Švedskog instituta, boravila je na književnoj rezidenciji na ostrvu Gotland, u Švedskoj, tokom koje je njena priča Memoari Ptolomeja Tenie Soliuma III prevedena na švedski jezik. Trenutno pohađa doktorske studije iz komparativne književnosti na Freie Univerzitetu u Berlinu.

Odgovorila je na pitanja Domino magazina.

Savremena književnost i ti. Kakav je put vas dvoje po Srbiji?

Put je, zapravo, zanimljiv odabir reči, jer je motiv ljudi na putu, bio on transformativni put protagoniste ili bukvalno putovanje, sȃm fokus mog stvaralaštva. Prva knjiga je tematizovala „put neumitnog pada“ različitih protagonista, dok je druga knjiga čak i žanrovski delom jedan „road“ roman. Moj put po Srbiji sa takvim radovima je, čini mi se, od 2014. imao zanimljiv itinerer. Prva knjiga, „Horor priče svakodnevice“, je objavljena u Novom Sadu, nakon konkursa Matice srpske, koja kroz svoju ediciju Prva knjiga svake godine lansira neke od mladih pisaca i spisateljica na književnu scenu. Zatim su moje priče putovale po Srbiji i regionu kroz konkurse, književne magazine i zbornike iz Beograda, Sombora, Zrenjanina i Zagreba, kroz međunarodni književni festival Kikinda Short koji je realizovan u više gradova u Srbiji, festival Literatorija u Podgorici i učešće u inicijativi Pisci za budućnost u Bosni i Hercegovini. Dok je druga knjiga, „24“, objavljena od strane kikindske izdavačke kuće Partizanska knjiga, a predstavljena u nekoliko gradova po Srbiji (nažalost ne i u mom rodnom gradu Leskovcu, ali ispraviće se i ta nepravda nadam se u budućnosti). Svakako mi je drago što moje književne aktivnosti nisu bile vezane isključivo za Beograd u kom sam živela i radila od početka svoje književne karijere.

Da li misliš da književni pravac koji zastupaš ima budućnost kod nas?

Ja želim da verujem, a i često sam dobijala takve komentare, da je književni pravac koji ja zastupam zapravo odgovor na naš savremeni trenutak, zato što tematizuje neke od trenutnih fenomena koje živimo, kao što su identitet osobe u doba interneta i društvenih mreža i savremena komunikacija. Verujem da za takav pristup ima mesta u našoj književnoj budućnosti, a da sadrži i elemente koji govore o univerzalnim egzistencijalnim pitanjima, radostima i tegobama koje uzbuđuju ili muče savremenog čoveka, i da tom univerzalnošću može privući čitaoce svih doba.

Kako to čitaju milenijalsi?

Ono što je sjajno kod književne karijere u vreme interneta je to što čitaoci mogu relativno lako da stupe u direktni kontakt sa autorima, tako da sam dobijala utiske čitalaca različitih senzibiliteta i godišta direktno u inboks mejla i fejsbuka. Čini mi se da milenijalsi lakše „čitaju“ jezik romana „24“ nego oni sa većim čitalačkim stažom, jer on upravo tematizuje komunikaciju koja čini njihov svakodnevni život. Neki od starijih čitalaca, koji su mi preneli svoje pozitivne utiske, imali su blagu zamerku zbog korišćenja anglicizama ili čitavih fragmenata na engleskom jeziku, što nije slučaj sa mlađom publikom kojoj je to usađeni deo kulturološkog koda. Ipak, kako se u romanu delimično dotičem teme evolucije jezika, upravo su mi te različite reakcije na namerne greške u tekstu, engleski jezik kao lingua franca savremenog doba i specifičnosti digitalne komunikacije i bile željen rezultat teksta.

Književnost se danas suočava sa problematikom smanjenog opsega pažnje, novih sažetih formata i multimedijalnosti. Zato verujem da se takve promene moraju makar tematizovati kroz savremenu književnost i da otvaraju nove prilike za otkrivanje novih formi visoke književnosti koje će uzbuđivati i savremene i buduće čitaoce.

Studiraš, pišeš… pišeš, studiraš, živiš trenutno u Berlinu, a radiš i dalje u Beogradu. Kako i koliko to sve utiče na tebe kao mladu autorku?

Trenutno sam u veoma specifičnoj profesionalnoj fazi, zato što sam aktivna na tri različita polja. Rad na istraživačkom doktoratu je usamljen, dugotrajan, kompleksan i zahtevan proces. S druge strane, pisanje fikcije je jednako kompleksno i zahtevno, ali na potpuno drugačiji način. Sa treće strane, moja profesionalna karijera podrazumeva potpunu drugu industriju i treći vid promišljanja i kreativnosti. Za sada me drži ta zanimljiva interakcija između svega toga i različiti oblici bavljenja jezikom i pisanjem. Na momente deluje obeshrabrujuće, ali kako su odluke da se bavim ovim poljima svesno i planski donesene, vodim se logikom dugoročne strategije i malih svakodnevnih uradaka koji bi kumulativno trebalo da dovedu do konkretnih rezultata.

Da li bi mogla da uporediš život u Berlinu i Beogradu? Koliko se mladi razlikuju, da li u Berlinu više čitaju, bave se sobom i kulturom?

Kao i svaka metropola, Berlin nameće drugačiji tempo života, i zahteva veći nivo samokontrole što zbog obaveza svakodnevnog života, to i zbog mnoštva dostupnog i primamljivog sadržaja i prostora za zabavu. Prija mi njegov kosmopolitizam, obilje kulturnog sadržaja i „humana svakodnevica”, odnosno prostor koji njegovi građani odvajaju za jednostavna uživanja. Sviđa mi se što nedeljom radnje ne rade, što postoji ta razumna pauza koja sprečava potpunu dehumanizaciju i prekarijat. U njemu svakako postoji mnogo manji jaz između kulture i pop-kulture, onoga što je „kul” I onoga što je kvalitetno, a dobar način poređenja navika u ova dva grada je posmatranje ljudi u gradskom prevozu. Iako u Berlinu postoji i ta raskalašna kultura ispijanja „piva” u prevozu koja je nama ipak strana, i dalje ćete mnogo više ljudi najrazličitijih godina videti sa knjigom u Berlinu nego u Beogradu. Ni vremešni ljudi ni hard-kor klaberi koje možete sresti u Berghainu, ni tinejdžeri koji slušaju trep se ne gade knjiga i naročito su mi drage brojne radnje u kojima možete uzeti polovne knjige besplatno i doneti neku svoju ako želite. Kultura je mnogo više podrazumevani deo svakodnevice nego u Beogradu, a ne samo eksces koji se vezuje za određene događaje koje prati uska grupa smarača i dinosaurusa. Kultura je kul, a naša odgovornost je da se potrudimo da i u Srbiji to opet bude. Word.