Knjiga „Besani” Gorana Stojičića objavljena je u izdanju izdavačke kuće Ammonite. U pitanju je multimedijalna zbirka priča (prva u regionu, najverovatnije u Evropi, a možda i šire). Uz svaku od trideset pet priča, čitalac dobija isto toliko pesama, kao muzičku podlogu (David Bowie, Massive Attack, Tom Waits, Cocteau Twins, Nick Cave, Tindersticks, Mazzy Star, The The, Mercury Rev, Morphine, Paul Weller, Amy Winehouse, The Smiths i mnogi drugi), skeniranjem odštampanih QR Code-ova, kao i ilustracije Slavimira Stojanovića Futro-a, koji je uradio prelom i korice. Tema u ovim kratkim pričama je ljubav, tj. odnosi između „Nje” i „Njega”.

Rekli su o knjizi

„Knjiga pripovedaka Gorana Stojičića je multimedijalno delo intelektualnog i emotivnog promišljanja iza kojih se okeanski valjaju iskre stvaralačke buktinje. Stojičić vešto slaže autentične i omamljujuće književne akvarele, te ostaje dosledan u prezentovanju i argumentovanju likova, parcijalnim artikulacijama njihovih emotivnih i psihičkih sklopova, situacija i okolnosti koje se provlače iz priče u priču. Autor širi motivacione krugove, od klasične postavke ljubavnog zanosa, do najdubljih i najkompleksnijih rebusa čovekove stvarnosti. Ma kako loše i teške te situacije i okolnosti bile, Stojičić iz njih izvlači najpozitivnije moguće zaključke koje, pri tom, upotpunjuje muzičkom pozadinom, što ovom delu daje još veću težinu, ako je to uopšte moguće, s obzirom na to da je knjiga pisana začuđujuće vešto, iako je u pitanju tek prvo (nadam se ne i poslednje u nizu) delo ovog autora.

Stojičić, pripovedajući, definiše bit svakog od nas, pa će se, nesumnjivo, svako ko bude čitao ovu knjigu pronaći u bar jednom segmentu svake od ovih pripovedaka. „Besani” je kompleksno štivo, samim tim što se kroz svaku od pripovedaka provlače sve ljudske nedoumice, strah kao osnovno ljudsko osećanje, preljuba, istrajnost i iščekivanja, verovanje, požrtvovanosti, rađanje i smrt, suicidnost, bolest, napuštanja koja „povlače duboke rezove na srcu”, gubici koji, umesto da udaljavaju, zbližavaju dvoje ljudi. Autor je postavio novi moralni kodeks koji bi svako od nas trebalo da uvaži i da ga se pridržava.”

Ivana Pekić, recenzent

„Ne beše reč na početku već svetlost. Valjda. Uvek mi se tako činilo. I volim da verujem da su tako mislili i Rembrant, Betoven, Njegoš, Kurosava… Kad čitam to što Goran piše, setim se toga. Uvek ima neki titraj. Plamen sveće, leptir na sijalici ili modri dim iz cigarete. Kao kod Toma Vejtsa, ako me razumete.”

Ljubomir Bandović, glumac

„Tišina. Bliskost kakvoj se ne može i ne želi pobeći. Topla koža. Muzika koja svira svakog trenutka, čak i kroz tišinu. Mali životi i velika ljubav. Senke zamračenog stana tokom naizgled običnog letnjeg popodneva. Toplo. Zajednička ćutanja koja govore više. Mirisi začina, lepe vinske čaše, tekstura daske za seckanje pod prstima i reči posvećeno piskarane po ceduljama. Smeh otrgnut iz stomaka, prepun mehurića radosti. Ljudi koji su se zamalo sreli i zavoleli. Vreme koje neumitno prolazi i ljudi koji prolaze sa njim. I ponovo tišina. I bliskost kakvoj se ne može i ne želi pobeći.

To ja pronalazim u Goranovim čarobnim pričama, pisanim jednostavno i toplo, onako kako samo duša može da piše.”

Kristina Kovač, kompozitor

„U vremenu nametnute plastičnosti, tupe površnosti, sveopće dostupnosti, lakog odustajanja od svega i sviju, pa i od sebe samog, u vremenu kojeg je sve manje za „kako si?”, sve više za „lajkao si?”, Stojičić piše o njemu i njoj, o samoći, o melankoliji, o ljubavi, o sreći, o snovima, o mirisima, okusima, bojama, o rijetkim tonovima još rjeđe glazbe – o njemu i njoj.

Sa savršeno posloženim rečenicama, tako pedantno seciranim zarezima, tako štreberski precizno omeđenim točkama, kao ovlaš razbacanim upitnicima, tek rijetkim nespretnim uskličnicima, nedovoljnim za izražavanje iznenađenja u majstorskim obratima, njegove priče napuštaju crne konture riječi, izlaze iz njih s lakoćom, prkosno penetrirajući u um čitatelja, donoseći nekome sjećanja, nekome tek snove za sanjanje. Stvaraju prave male urbane vedute, slikane bilo lokvama u asfaltu, bilo dimom cigarete, bilo izmišljenim razgovorom, bilo kejvovskim glasom, onim glasom izvan ovog svijeta. Genijalac si, Gorane Stojičiću!

Oprosti što ti govorim ti, ali ja govorim ti svima koji su nekako moji, a Stojičića je tako lako zvati svojim. Na bilo kojem jeziku, na bilo kojem pismu. Još ga je lakše obožavati u njegovom fantastičnom izričaju i uvijek mu se nanovo vraćati kao rijetkoj ljubavi čije pokrete napamet znamo, čije misli tako lako čitamo, baš kao što čitamo njegova otisnuta slova u pričama koje smo tako dugo čekali. Priznajmo to!”

Sandra Rončević, fud blogerica iz Hrvatske i „svašta nešto”

„Dragi prijatelju i brate, svi zajedno smo dobili vrednu knjigu, knjigu o nama samima. Otvorio si, ako smem da zaključim, nov žanr, a to je muškarac u ženskom rafinmanu.

Svaka čast brate po krvi.

Naša krv – to je naše mastilo!”

Aleksandar Diklić, autor knjige „Beograd večiti grad”

„Ova knjiga, neću zvučati pretenciozno, spada, u poslednje dve godine, u red najznačajnih dela na polju savremene srpske književnosti. Pri tom, savršeno upakovana.“

Karlo Astrahan, pisac i urednik bublioteke „Milutin Bojić“

„Emocije su nepregledne u Goranovim pričama, u svim mogućim nivoima i nijansama. Moram da kažem da nisam ništa ovako, ovde, u poslednje vreme čitao. Ne samo u poslednje vreme – možda ikada.

Izuzetna čast i ogromno zadovoljstvo što sam u prilici da dizajniram i ilustrujem njegovu prvu knjigu kratkih priča, čista uživancija!

Koliko sam uživao u ovom projektu videće se iz mojih ilustracija… Goran Stojičić je priče pokidao!!!”

Slavimir Stojanović Futro, dizajner i tehnički urednik knjige Besani