Ana Cvejić je art direktorka u beogradskoj agenciji New Moment. Po obrazovanju je grafička dizajnerka. Dizajn cipela "Fashion Prisoner by Ana Cvejic" izabran je u Top 10 finalista na Cinderthriller takmičenju koje je organizovala italijanska modna kuća Alberto Guardian i kultni I-D Magazine. Prijava je bilo iz preko 50 zemalja, a članovi žirija su veoma poznata imena: Anna Dello Russo (trenutno editor-at-large za japanski Vogue), Rubina Guardiani, Terry Jones (osnivač I-D magazina), Georgina Goodman, Andrew Keith i Sarah/Colette Paris!

Tom prilikom Ana govori za Domino Magazin.

Kako si saznala za Cinderthriller takmičenje i šta ono za tebe znači?
Uvek pratim kreativne konkurse, modne trendove, dešavanja u dizajnu. Po povratku sa Sardinije i inspirisana ovom zemljom pogledala sam sajt italijanskog Vogue i konkurs me je čekao!

Šta žene da urade kako ne bi bile "zatvorenice mode" ili misliš da to i nije tako loše zapravo?

Zatvorenici postoje u svakom sistemu, pa tako i modnoj industriji. Neko ko slepo prati trendove ne znači i da je žena od stila, čak naprotiv. Treba biti svoj u svakom segmentu života, jer svi smo različiti i to treba sa ponosom nositi. To je više od trenda, to je životni stil.

Za koga su ove cipele i da li i ti sebe vidiš kao modnu zatvorenicu?

Ovo su cipele za jaku ženu koja ume da ih ponese i ima smelosti da vizuelnom provokacijom podstakne na razmišljanje o fenomenu ‘modnog roba’! Smatram i vodim se time da je kvalitet veći odraz stila od kvantiteta.

Kako nalaziš inspiraciju za ilustraciju i dizajn?

Sve kreće od ideje, koja se obično uveče rađa. Skice i ostalo proizilaze iz ruke ili miša i ide svojim tokom do finalnog rada.

Po profesiji si grafička dizajnerka i radiš kao art direktorka u New Momentu, autorka si brojnih kampanja. Na koji rad si posebno ponosna i kako bi okarakterisala svoj rad u advertajzingu?

Ponosna sam na radove koji su osvojili nagrade na brojnim advertajzing festivalima (Epica, Golden Drum) kao i na samostalnim umetničkim konkursima (Swarovski, Hugo Boss, Young Guns…). Svetska takmičenja su mesto okršaja gde se susrećete sa mnogo jačim protivnikom i po budžetima i po produkciji, a vi imate samo ideju da zavedete žiri da glasa za vas! Ja sam dete advertajzinga i volim ga jer vas uči da inteligentno koristite ono što imate i da se prikažete u najboljem mogućem svetlu.

Da li moraš da praviš kompromise kao kreativac u radu za klijente?

Iz iskustva znam da kreativci od malena uče da je život kompromis, ali mu se nikada ne pokore. Prva društveno-socijalna ograničenja u školi, na fakultetu i poslu vas istreniraju kako da radite a da ne izgubite sebe.

Kako bi opisala trenutno stanje srpskog dizajna i advertajzinga?

Šteta što ovoliko dugo živimo ne u krizi, jer kriza dođe pa prođe, već u stanju koje sputava i najhrabrije. I pored toga postoji trud i talenat koji u svetu  predstavlja svoju zemlju u najlepšem svetlu.

Mirko Ilić je na jednom BDW rekao da dizajneri previše rano počnu da rade za pare i da onda dođe do zasićenja. Ono se po njemu može prevazići jedino radom za svoju dušu. Šta misliš o tome?

Mi nemamo životni standard da biramo kada će mladi krenuti da rade, i prava je sreća kada nađu posao u struci. Sad veće pitanje je da li oni rade na sebi i gde se vide u budućnosti! Verovatno je lakše odspavati posle posla, ‘blejati‘ ispred  TV-a ili sa ortacima. Kreativac mora kvalitetno da provodi slobodno vreme u svim segmentima života, jedino tako se obnavlja stvaralačka strast u svakom od nas.

Tvoja poruka mladim i neafirmisanim dizajnerima i drugim kreativcima?

Da veruju u sebe, bezgranično, jer ko će ako ne oni sami!