Autorka Slađana Stanković prenosi ličnu, emotivnu priču o susretu sa svakodnevnim uslovima života i rada jednog srpskog rudnika.

„Sišla sam sa rudarima druge smene u okno. Nakon dvadesetak metara od ulaska, zagazimo u vodu koja se sliva i kaplje sa zidova izbušene planine. Na šinama stoje napušteni vagoni za prevoz rude. Liftom se spuštamo 150m pod zemlju i ulazimo u prostrane galerije. Apsolutni mrak paraju jedino lampe na rudarskim kacigama. Lampe koje bi trebalo da daju svetlost tokom osam sati boravka pod zemljom. Moja se ugasila već nakon dva. Naime, da bi baterija imala energiju tokom cele smene, treba da se puni šesnaest sati. Kako ih nema dovoljno za svaku smenu, rudari često koriste baterije koje su već bile u upotrebi tog istog dana."

Slađana Stanković rođena je 1966. u Trsteniku, u ex-Jugoslaviji. Živi i radi u Parizu od 2002. godine. Njeni projekti su često vezani za Balkan. Pokušava da kroz fotografiju realizuje svoja sećanja, ali i da pronađe i uspostavi vezu sa onim, za nju, važnim i humanim u ovoj regiji. Tako polazi u susret radnicima u fabričkim halama, silazi u minske jame, upoznaje i provodi vreme sa romskom decom u beogradskim predgrađima, u sirotištima u Bugarskoj…