Ne poznajem razlog. Bar ne jasno, da objasnim dovoljno dobro da i ja u njega poverujem istinski. Verujem u to dok ne izgovorim, a onda zvuči kao laž. Možda i jeste. Možda nije.

A zašto uopšte pokušavam da objasnim svoje ponašanje i navike? One su lična stvar. Ali, jebi ga, jače je od mene. Valjda je to rezultat toga što provodim toliko sati pred ogledalom rešavajući probleme loknaste kose, uvijajući trepavice i birajući nijanse ruža. Ispitivala sam sebe zbog čega to činim. Nemoguće je da se odgovor nalazi u privlačenju pažnje suprotnog pola, kako neki vole da pričaju. Previše je prosto. Hranila sam ovaj nagon i onda kada me dečaci nisu zanimali.  Možda se u mojim ritualima kasnije i rodila istina o toj koristi: “pecanju somova” na dobru, ispoliranu udicu, ali neću govoriti o tome. Sigurna sam da tu ima neke misterije: što u ženskoj genetici, što u tome što volim svoj odraz u ogledalu, u tome što uživam u ritualima ulepšavanja… Ima tu svega pomalo. Osim toga, postoje i polne razlike.

Eto, nabrojala sam neke od razloga kojih sam se setila ovog trenutka. Oni će sigurno objasniti i to što koristim egzotična ulja za negu kose, to što se staram da mi je ten uvek blistav: bez fleka i neravnina, zubi izbeljeni, što su mi nokti uvek dugi, fino zaobljeni i obojeni, što peglam „liniju“ u teretani…itd.

A znate li vi koliko to napora iziskuje? Neki od vas znaju, neke nagađaju, neki ne znaju, a neki ne razmišljaju o tome. Verovatno da nije ni bitno, jer se svaki trud na kraju isplati.

Međutim, ponekad se stvaraju situacije koje uzrokuju da zamrzim činjenicu što sam žena, neekonomična i komplikovana.

Situacija 1
: Gledam na sat, već otkucava “Kasniš Vesin!”, ali bespomočno čamim i čekam na stanici da prevoz krene. Napokon, krenuo je, ali ja sam već probila sve mogućnosti da stignem na vreme. Izjurim iz vozila, kao muva bez glave sledim put. Napukli i rošavi pločnici, trulo mokro lišće, pseća govna svuda po trotoaru, naravno, ja nosim visoke štikle. Zaobilazim mine, ali problem su grbe na putu. Ima li nešto u ovoj državi, a da nije grbavo?! Sirote potpetice se krive, tupe svoje oštre vrhove i uz oscilaciju lelujaju moje telo ko alkosu kome je osećaj za ravnotežu odavno isteran iz tela. Iza mene hodaju tinejdžeri, kikoću se svaki put kad izvrnem nogu pod naprslim betonom iz kojeg izbija debela blatnjava štrafta. “Deco, pratiće vas loša karma. Ako slomim vrat, neće ni morati, progoniće vas moj osvetoljubivi duh!”

Srećom, put nije bio dug, spasila sam živu glavu a i ona deca.

Pogledala sam na dole, ka mojoj obući: videla sam odrane štikle, gromuljice blata i suvog lišća oko njih. Toliko o večerašnjem stajlingu.

Sutradan su me bolela leđa. Setila sam se onog uvijanja kičme i krvavih pokušaja da ostanem na nogama.

Situacija 2
: Na ramenu nosim ručnu tašnu, natovarenu kao nomad, u rukama imam kese iz samoposluge, a na desnom uvetu prislonjen mobilni telefon koji pridržavam ramenom.

“Dobro mama, jasno mi je sve, ali nije tako hladno da moram da nosim te debele čarape. Nije Jonavski mraz. Ne, nije zato…” Guram ključ u bravu, prvi ne odgovara, drugi ne mogu da nacentiram. I za to vreme cupkam nestrpljivo, moram hitno u toalet, a ona sad razvezla priču o materici.

“Dobro, ajde, žurim se, jako mi se piški, pokušavam da otključam, ALI NEMAM TREĆU RUKU”, dok se pozdravlja sa mnom i šalje poljupce, moj ključ nalazi put, okrećem pljosnati metal i u tom trenu osetim snažan bol. Rezak, oštar, neizdrživ popeo se u mozak i upalio alarm “Broken, Broken, Broken!!”. Slomila sam nokat, krv  šiklja a ja vrištim. Mala suza iskrala se iz levog oka. Gospode, kako je lepota bolna stvar.

Situacija 3
: Moja se vlas pržila pod keramikom ugrejanom na 190 stepeni. Ravnala sam kosu, dodavala joj preparatima sjaj i uživala u poslednjim pripremama pred polazak. Savršeno ravna pri korenu, nastavljala se u “lomljene“ lokne, bila sam zadovoljna – ali i naviknuta na ovaj ritual, kosa mi je poslušna. Uglavnom.

Jurnula sam niz stepenice i iskoračila na lep, sunčan dan.

U toku lagane letnje šetnje iznad glave sam čula neku tutnjavu, ali se nisam previše obazirala. Sve dok u nekom trenutku nisam osetila sitne kapi po nosu i obrazima. Pogledala sam naviše i videla sudar crnih oblaka, pljusak se spustio uz bučnu grmljavinu. Potrčala sam i našla zaklon na ulazu u stambenu zgradu. Dok sam tu čekala da pljusak stane, okrenula sam se ka vratima koja su bila od stakla i videla svoj lik. Ugledala sam kako mi volumen kose raste poput kvasca u babinom testu za pogačice. Lepo sam mogla da pratim kako se širi i ravne vlasi uvijaju pod vlagom.

Moje kovrdže su polako izbijale, terajući me na smeh. Stajala sam tako, okrenuta licem prema staklu, posmatrala i smejala se svom afro žbunu…

Situacija 4: Reći ću samo: Ogromna, nezasita potreba za još jednim parom, nepotrebne obuće koju ne mogu da priuštim. Ali je priuštim!  Katarina Vesin