Secate li se bliskog prijatelja? Znate bili ste nerazdvojni i mislili ste da ce to trajati do kraja zivota… Ma sve biste dali za njega i on vas nikada nebi izdao niti zaboravio… Gde je dovraga nestao? Sta se to desilo? Ma on je ustvari kreten koji nije zasluzivao vasu paznju…. Ili???

Jel vam se ovo nekada desilo?

Ovako, ja sam prvo krenuo u osnovnu skolu i zavrsio prvi razred… Tu sam upoznao neke ljude kojih se sada ne secam jer sam nakon toga zbog rata presao u drugu osnovnu skolu. Drugi razred sam isao tri meseca u Bosni u istu skolu u koju je isao moj otac i deda, e onda sam opet otisao i drugi razred zavrsio u trecoj skoli… Odatle nosi prelepe uspomene, ali nikada ponovo nisam video te ljude… Onda sam treci, cetvrti i peti isao u cetvrtu skolu, ali sam zbog rata ponovo morao da sve to da napustim i nikada ponovo nisam video te ljude… Peti razred sam zavrsio u Aleksincu… Toga i ne zelim da se secam… Jedan od najgorih perioda u mom zivotu. I na kraju sesti, sedmi i osmi sam zavrsio u Beogradu. Odatle se secam ljudi, ali su vecina njih u mojoj glavi postali beznacajni… Ipak sa nekoliko od njih sam ostao prijatelj. E od tada sam “kupio” prijatelje na svakom mestu gde sam se pomalo zadrzao… Dakle iz osnovne nekoliko njih, iz srednje prilican broj, iz druge srednje ni jednog (jer sam tu isao vanredno), sa Vise nekoliko njih, sa faksa nekoliko njih, iz studentkse unije nekoliko njih, iz USA nekoliko njih… I nakupio se tu lep broj ljudi koje volim, postujem i koje smatram prijateljima…

Medjutim ipak sada kad pomislim sa kim sam jako blizak i za koga bih ruku sekao i ko bi za mene ruku sekao ja nemam ime i prezime. Jel to cudno? Nije li to zalosno? A znam da su oni nekad postojali, znam da sam bio spreman da poginem zbog njih…

Ja nemam prijatelje koje znam duze od 10 godina. U mladosti bi trebali da ih steknemo… a posle da ih negujemo, da ih zalivamo, da im pricamo i dovoljno svetlosti da im pruzimo…

Plasim se. Plasim se da pored million ljudi koje upoznajem, sa kojima se lepo ispricam, koji su znacajni kontakti ipak za nekoliko godina necu imati koga da nazovem u sred noci i da kazem da mi nije dobro, da patim i da ih trebam… Iskreno jos vise se plasim da mene niko u sred noci nece pozvati isto to da mi kaze…

Da li i vi nekada imate taj osecaj?

 

p.s. Slika je posvecena mojim bliskim prijateljima iz Poljske- Varsava…. Mnogo mi nedostaju

Domino Magazin je od 2007. godine vodeći lifestyle portal u Srbiji. Osnivač i glavni urednik je Nemanja Nikolić.

5 KOMENTARI

  1. Neverovatno, pre neki dan razmisljam o tome i vidim devojcicu iz osnovne skole – nije da smo bas bili neki drugari, ali stvarno, pa ti ljudi su tu negde oko nas, a kao da ih nema. A ko zna, mozda ih i nema, mozda su se kao i ti otisnuli negde u svet…

  2. Tako je nekako uvek… mada retko kad mozes imati puno pravih prijatelja… a ko se ne seti tebe, malo izgleda ima da se ti setis njega… za prijateljstvo je potrebno najmanje dvoje.

Comments are closed.