Sve više naučnika misli da su globalno otopljavanje i klimatske promene toliko daleko otišli da će se uslovi na Zemlji ubrzo toliko promeniti da će život na njoj biti nemoguć. Po poslednjim podacima veliko izumiranje vrsta je već počelo.

 
A to znači da ako ne planiramo da i mi nestanemo moramo da pronađemo novo mesto za život. Što i nije baš tako jednostavno. U tome nas ograničavaju zakoni fizike i najveća brzina kojom bismo mogli da putujemo, odnosno brzina svetlosti. Dakle, ukoliko je neka destinacija udaljena jednu svetlosnu godinu mi jednostavno ne možemo da do tamo stignemo brže. A tu dolazimo do činjenice da je svemir veoma, veoma velik. Svetlu sa našeg Sunca je potrebno oko osam minuta da dođe do nas, a tri godine do drugog najbližeg zvezdanog sistema. Dok je potrebno 27.000 godina da bismo stigli do centra naše galaksije i neverovatnih 2.000.000 godina do druge najbliže galaksije.
 
Ali neverovatno u celoj priči je zapravo da su u dimenzijama univerzuma ove udaljenosti ništa, praktično komšiluk.
 
U teoriji postoji mogućnost i putovanja kroz takozvane crvotočine, odnosno prečice u svemiru. Ipak, naučnici kažu da je veliko pitanje da li je to uopšte moguće a nemamo ni ideju kako bismo to mogli da izvedemo. One se verovatno nalaze u centru galaksija, ali do tamo bi nam trebalo 27.000 godina i to brzinom svetlosti.
 
Sa druge strane, astrobiolozi smatraju da postoje planete u našem bliskom okruženju koje bi mogle da budu pogodne za naseljavanje. One bi trebalo da imaju tekuću vodu na površini ali i odgovarajuću atmosferu i temperaturu.
 
Što su dobre vesti, ali ukoliko bismo planirali da se preselimo negde drugde morali bismo da tamo pored nas samih pošaljemo i popriličnu količinu stvari. A to bilo vrlo energetski neefikasno. Odnosno u praksi skoro nemoguće.
 
I tu dolazimo do zanimljivog zaključka o kome sve više naučnika govori. Možda je jedini način da našu civilaciju prenesemo negde druge da pošaljemo samo informacije. Odnosno naš DNK. Pa neka putuje i hiljadama godina ako je potrebno. Ideja je da se recimo bakterije koje mogu da u hibernaciji u dugom vremenskom periodu prežive svemirske uslove obogate našim genima. Kada stignu na željenu planetu, ako bi se sve odigralo po planu, počela bi evolucija a vremenom, za nekoliko miliona godina možda, razvili bi se ljudi. Odnosno naši naslednici koji bi nastavili tamo gde smo mi stali.
 
Zvuči kao SF, ali možda je upravo to jedini način. A do tada odosmo da spaljujemo fosilna goriva i još malo uništavamo našu planetu.